Umjetnost starog vijeka

Umjetnost starog vijeka, umjetnost drevnih civilizacija ili umjetnost antike je umjetnost starog vijeka; dio povijesti umjetnosti koja se fokusira na proučavanje formalne, tehničke, strukturne i ideološke interpretacije (ikonografski i ikonološki) umjetničkog djela, ali prije svega njegovog povijesnog značenja; gdje upotpunjava arheologiju koja je povijesna znanost čiji je otkrivanje i analiza konteksta materijalne kulture.

Kronološka granica umjetnosti starih civilizacija teče od početka pojave (oko 4. tisućljećje pr. Kr. na Bliskom istoku i Egiptu) do pada Zapadnog Rimskog Carstva (5. stoljeće). Zemljopisni opseg razvoja prvih civilizacija, definiran kartama političke i vjerske vlasti, dijeli ih na bliskoistočne civilizacije, mediteranske civilizacije, mezopotamijsku, egipatsku, indijsku, predkolumbovsku Ameriku i ostatka Europe i Afrike). Dakle, javlja se okončanjem pretpovijesnog razdoblja na tim prostorima, čime završava i prapovijesna umjetnost), od koje se razlikuje jer se sada za njihovo tumačenje mogu koristiti i povijesni pisani izvori. Ovaj resurs je nezamjenjiv, jer ne samo da omogućava identifikaciju autora ili sponzora umjetničkog rada i omogućava rekonstrukciju konteksta u kojemu je nastalo, nego također omogućava interpretaciju umjetnosti u odnosu na druga područja misli, posebno religiju i filozofiju.

1. ↑ Isman, I predatori dell'arte perduta, str. 81.